i kako sam i ja samo smrtan čovjek i nisam besmrtan junak

i da to je tužna moja sudbina.

Plakala si dok sam ti govorio o svojoj tužnoj sudbini, plakala si zbog toga

da mene više neće biti.

I ja ću nestati i proći, i ti si plakala.

I ja sam te tapšao po ramenu i tješio i bodrio da ostaneš jaka.

Proklela si život taj tad koji ne može da bude vječan u srcu jednoga čovjeka,

rekla si i da sam duša od čovjeka a duše barem trebaju da žive

Vječno Zauvijek.

Plakala si na mom ramenu neutješno

A ja sam se bio nešto zamislio.