Pjesnik

Sidranu

 

Trebalo je i ranije shvatiti tu mudrost:

Podočnjaci  ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci

prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza

što čine tamu noći, i prljavu njenu  limfu - mjesec

Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima , a naše oči

Obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,

sjaji  modra amplituda, duga bubrega

I blijedi dark side of the mračne strane, strah  umornih  čula reži u svom muku,

Drvo suho ,i žubor mokraćne bešike…

 

Od istih smo krmelja dakle gradili te kuće,

Nataložen rijetki taj kamen nesanice, Taj Mahal naših ruševina

S više ili manje umijeća govorili isto,

Isti nataložen sedef potkuhanog tijesta,  za isti gorak hljeb,

Što u toj gorčinu nosi i kiselost smrada kiselog kupus žestinu feferona

Što  ralje perspektive u mrvice zdrobe , eno, po ledinama što su nastrešice pakla,

raspukle se kao ovo nebo, isisano Najsavršenijim Sisarom, sprženo za koje smo mislili da je Obećana Zemlja,

a oblaci su kamenje što nas pokriva.

Oko naših izbi, sjaje rerne i buktinje i ognji tmine , s manje

Ili više ljubavi u bjelini koštane srži čeone kosti što se nadvija kao prijetnja

Što ispušta dlake obrva da

gledaju kroz rebra poklopca šahta trepavica…

U beonjače…

 

Tek ponekad zalutali u oku samotan vuk,

A  običan je to čopor večeri što nas progoni i razgovori prosti kao zijevanje.

Zavijamo i  sjedimo,

Eto, u bašči divljine, pod lozom i višnjom praznine, o umijeću

Ljubavi je riječ i turobnom zanatu našem.

 

Lelujaju  amargedoni, osipa se nebeska krošnja zvijezda i plod suh na nas:

Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti

Tačna po svemu, a precizna u izrazu –

Rekosmo li tako, dajdža moj?

 

Eto, sa sasvim malo mašte dijagrama  izidaš istinu statisitčkih podataka,

Sa znanstvenom metodotom animizma, i stvari ponovo,

Uz leprš, razapinju na križ. Rekoše:

„Cvili zaciji civili senzacija za praocem- korov razlistao u zelje šume,

Pelcer  Zavičaja“ – a o tome mi nikad mislili nismo.

 

Na stolicu ja sam sjeo kao na postolje , među grbe prošlosti, njene noge lakirane poput pepeljuginih cipelica,

Njen naslonjač ofarban poput berlinskog zida, kožu rastežem da se na njoj oslika moj lik kao Isusov na  lanenom ćaršafu, pentagram košpi ispučio, srž bitka pojeo, ne bez ljubavi za njenu rumen, srce

I sudbinu što nestaju u turbinama želudca, postrojenjima crijeva.

 Ali, valjalo je, prije, nagnati

Stvar da mene ćuti svojom drvenom dušom istesanih idola

 

Dok tako svirepo postoji  čvrsto agregatno stanje mog tekućeg računa.

 

Jer tu smo mudrost mogli mnogo ranije shvatiti:

Podočnjaci  ludaka u ponoć izbijaju kao očnjaci

prepuni su struhle svjetlosti, zgrušane krvi suza

što čine tamu noći, i prljavu njenu  limfu - mjesec

Jeziva lešina počiva u očnim sarkofazima , a naše oči

Obične su, i opća slika razrokog sljepila svijeta u njima sjaji,

sjaji  modra amplituda, duga bubrega

Drvo suho ,i žubor mokraćne bešike…

 

Ali, govoriti ipak treba,  žiletom šapata i u samoći,

Tiho se pridružiti zlosretnom horu onih

Nad ponorom što jednom u tamu vrisnuli su

Kondez mrtvih nota i nijemih melodija i svemirskog šuma na srcu

Šta je to, i koraknuli, ne sačekavši odgovora.

…

Mi lirci smo, zgrčenih lica, i pjesma mora biti

Tačna po svemu, a precizna u izrazu –

Rekosmo li tako, dajdža moj?

Poslano u Bez kategorije